SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
RIJEČ AUTORITETA
 
Žižek: Sličnosti egipatske i iranske revolucije
Autor/izvor: Slavoj Žižek, In These Times / Peščanik
Datum objave: 25.08.2013. - 13:09:57
KOMENTAR - Pošto je egipatska vojska odlučila da prekine mat poziciju i ukloni protest islamista iz javnog prostora, što je rezultiralo stotinama mrtvih, zamislimo najprije kakav bi džumbus nastao da je takvo krvoproliće priređeno recimo u Iranu.
Još je važnije vratiti se korak unatrag i obratiti pažnju na odsutnu treću stranu u ovom nedovršenom sukobu: gdje su demonstranti koji su zauzeli trg Tahrir prije dvije i pol godine? Nije li njihova uloga sada neobično nalik ulozi Muslimanskog bratstva tijekom Arapskog proljeća 2011 – ulozi pasivnih promatrača?

Vojnim udarom u srpnju – kada je vojska, najprije uz podršku onih koji su zbacili Mubarakov režim prije dvije godine, razvlastila demokratski izabranog predsjednika i vladu – krug je u izvjesnom smislu zatvoren: prosvjednici koji su svrgnuli Mubaraka 2011. zahtijevajući demokraciju, pasivno su podržali vojni udar koji je demokraciju ukinuo. O čemu se tu radi?

Prevladavajuće tumačenje koje je, između ostalih, ponudio Francis Fukuyama, kaže ovako: pokret koji je zbacio Mubaraka uglavnom je bio izraz revolta obrazovane srednje klase, u kojwmu su siromašni radnici i seljaci bili svedeni na ulogu (blagonaklonih) promatrača. Ali kada su vrata demokracije otvorena, nastavlja ova teorija, Muslimansko bratstvo čiju društvenu bazu čini siromašna većina, pobijedilo je na izborima i sastavilo vladu u kojoj moć drže muslimanski fundamentalisti. Zbog toga se prvobitni pokret sekularnih demonstranata okrenuo protiv nove vlade, spreman podržati čak i vojni udar.

Ovako pojednostavljeni pogled ignorira ključni element pokreta: eksploziju heterogenih organizacija (studentskih, ženskih, radničkih itd) kroz koje je egipatsko građansko društvo počelo artikulirati svoje interese izvan okvira državnih i vjerskih institucija. Ova široka mreža novih društvenih oblika, daleko više od samog svrgavanja Mubaraka, osnovni je zgoditak Arapskog proljeća. To je proces koji još uvijek traje i, neovisno od velikih političkih promjena kao što je vojni udar protiv Muslimanskog bratstva; on zahvaća dublje od vjersko/liberalne podjele.

Paralela koju bi ovdje trebalo povući naspram egipatstkog ustanka nalazi se u neuspjeloj Zelenoj revoluciji u Iranu 2009-2010. Zelena boja koju su preuzele pristaše nelegalno pobijeđenog predsjedničkog kandidata Huseina Musavija i povici “Allahu Akbar!” koji su noću odjekivali Teheranom, jasno su ukazivali da su učesnici smatrali da svojim postupcima ispravljaju posljedice naknadne korupcije Homeinijeve revolucije iz 1979. Ovaj povratak na revolucionarne korijene nije bio samo programski; on je također za sobom povlačio suosjećajno jedinstvo naroda i sveobuhvatnu solidarnost. Kroz kreativno samoorganiziranje improvizirali su nove načine da artikuliraju protest u jedinstvenoj mješavini spontanosti i discipline, poput svečanog marša više tisuća ljudi u potpunoj tišini. Tu je na djelu bio popularni ustanak obmanutih partizana Homeinijeve revolucije: Musavijevo ime označavalo je povratak u život upravo onog narodnog sna koji je omogućio revoluciju.

Homeinijeva revolucija iz 1979. ne može se, dakle, svesti na prevlast tvrde islamističke struje. Bila je mnogo više od toga. Činjenica da je Zelena revolucija 2011. morala biti ugušena pokazuje da je Homeinijeva revolucija bila autentičan politički događaj, privremeni otvor kroz koji su pokuljale dotad neviđene snage društvenih promjena, trenutak u kojemu je “sve izgledalo moguće”. Kada je islamski establišment preuzeo političku kontrolu, uslijedilo je postepeno zatvaranje mogućnosti.

U odgovor na poznatu karakterizaciju marksizma kao “islama 20. vijeka” Pierre-Andre Tagiev, sekularizujući apstraktni fanatizam islama, primjećuje kako se ispostavlja da je islam zapravo “marksizam 21. vijeka”, budući da se nakon pada komunizma nastavlja na njegov nasilni antikapitalizam. Ne potvrđuju li, međutim, nedavni preokreti muslimanskog fundamentalizma upravo uvid Waltera Benjamina da je “svaki uspon fašizma svjedočanstvo neuspjele revolucije?” Uspon fašizma je neuspjeh ljevice: dokaz da je postojao revolucionarni potencijal, nezadovoljstvo, koji ljevica nije bila u stanju mobilizirati. A zar se isto ne može reći i za današnji takozvani “islamo-fašizam”? Zar se uspon radikalnog islama ne može dovesti u vezu sa nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama? Kada se Afganistan prikazuje kao tvrdokorna islamska fundamentalistička zemlja, tko se još sjeća da je to prije 40 godina bila zemlja sa snažnom sekularnom tradicijom, uključujući moćnu komunističku partiju koja je tamo došla na vlast bez pomoći Sovjetskog saveza?

Čak i u slučaju očigledno fundamentalističkih pokreta, treba paziti da nam ne promakne njihova socijalna komponenta. Talibani su, na primjer, u glavnim medijima uobičajeno prikazani kao fundamentalistički islamisti koji svoju vlast provode terorom. Kada su na proljeće 2009. zauzeli dolinu Svat u Pakistanu, New York Times je izvijestio da su režirali “klasni revolt koji je koristio duboke podjele između male grupe bogatih zemljoposjednika i njihovih najamnika bez zemlje”. Ako su, međutim, “koristeći” muku seljaka Talibani “upozorili na rizike u Pakistanu, koji je i dalje pretežno feudalna zemlja”, što sprječava liberalne demokrate u Pakistanu, kao i u Sjedinjenim državama, da na sličan način “iskoriste” ovu muku i pokušaju pomći kmetovima bez zemlje? Ali nisu, i tužna je posljedica da su feudalne snage u Pakistanu “prirodni saveznici” liberalne demokracije.

I to nas vraća na Egipat: daleko od toga da je vojska neutralan, benevolentni posrednik i garant socijalne stabilnosti, ona je akter i oličenje određenog društvenog i političkog programa – grubo govoreći, to je program integracije u globalno-tržišni, prozapadni, autoritarni kapitalizam. Kao takva, intervencija vojske potrebna je utoliko što većina nije spremna da “demokratski” prihvati kapitalizam. Nasuprot sekularnoj viziji vojske, Muslimansko bratstvo nastoji nametnuti fundamentalističku vjersku vladavinu. Obje ove ideološke vizije isključuju ono za što su se zalagali prosvjednici Arapskog proljeća: ekonomsku solidarnost i pravdu; demokraciju aktivnih, angažiranih građana.

Iako su (skoro) svi oduševljeno podržali demokratsku eksploziju na trgu Tahrir, polako je započela skrivena borba za preuzimanje smisla protesta. Na Zapadu, službeni krugovi i većina medija proslavljali su trg Tahrir kao sličan “prodemokratskim” plišanim revolucijama u istočnoj Europi: želju za zapadnom liberalnom demokracijom, želju da se bude kao Zapad. Ali sublimni trenuci nacionalnog jedinstva ne bi nas trebali toliko fascinirati. Radije trebamo obratiti pažnju na ono što se događa sljedećeg dana. Kako će se ova emancipatorska eksplozija prevesti u novi društveni poredak? Posljednjih desetljeća svedočili smo čitavoj seriji emancipatorskih narodnih eksplozija koje je potom preuzeo globalni kapitalistički poredak, bilo u svom liberalnom (od Južne Afrike do Filipina), bilo u fundamentalističkom obliku (Iran).

Kao što smo govorili prije skoro pola stoljeća, ne moraš biti meteorolog da bi znao kako vjetar puše u Egiptu: uvijek puše prema Iranu. Čak i ako vojska uspije stabilizirati situaciju, sama ta pobjeda mogla bi izazvati eksploziju fašizma, poput Homeinijeve revolucije, koji će protutnjati Egiptom za koju godinu. Od takvog nas ishoda može sačuvati samo široka svjetska koalicija posvećena borbi za slobodu i demokraciju, kao i za društvenu i ekonomsku pravdu.

www.pescanik.net