SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ISELJAVANJE
 
U Hrvatskoj se u deset godina broj stanovnika smanjio za gotovo 300.000
Autor/izvor: SEEbiz / Novi list
Datum objave: 01.01.2020. - 18:26:47
ZAGREB - Ulaskom u 2020. godinu Hrvatska iza sebe ostavlja desetljeće u kojem je postala članica Europske unije, polovicu tog vremena borila se s ekonomskom krizom, po prvi put od osamostaljenja odradila pad Vlade i u pola godine imala dvoje parlamentarne izbore, dogodio se i krah najveće domaće kompanije Agrokora koji čini 15 posto domaćeg gospodarstva, dva puta je prolazila proces restrukturiranja dijela domaće brodogradnje.

Samo su to najkrupniji događaji koji su odredili kakav će biti život u Hrvatskoj u desetljeću kojem je prethodio još jedan potres i dotad neviđeni događaj, odlazak premijera Ive Sanadera i to u vrijeme kad je državu najjače tresla ekonomska kriza.

Na tih deset godina svatko gleda iz osobne perspektive, ali što kažu brojke kako je Hrvatska potrošila treće desetljeće svoje samostalnosti i kakva će Hrvatska zakoračiti u 2020. godinu?

Čak i službeni podaci DZS-a kažu da danas u Hrvatskoj živi 235 tisuća ljudi manje nego što ih je bilo na kraju 2009. godine. Iako brojke za 2019. godinu nisu objavljene prema procjenama za 2018. i kretanju prirodnog prirasta može se bez puno ograda zaključiti da će Hrvatska 2019. završiti s najviše četiri milijuna i 70 tisuća stanovnika. Prije deset godina u Hrvatskoj je živjelo više od četiri milijuna i 305 tisuća ljudi.

»Nestao« je grad koji je veći od svih hrvatskih gradova osim Zagreba, u Hrvatskoj se broj stanovnika u deset godina smanjio za dvije Rijeke, jer prema procjenama DZS-a u Rijeci živi oko 117 tisuća stanovnika. I to govore službene brojke, dok se većina onih koji se bave demografijom slaže oko toga da je pad broja stanovnika i veći nego što to pokazuju službene statistike.

Osim što se smanjuje broj stanovnika, Hrvatska je i sve starija.

Prosječna starost hrvatskog stanovništva je već na početku 2019. godine bila 43,4 godine, dok je u 2010. godinu Hrvatska ušla sa stanovnicima koju su u prosjeku bili stari 41,1 godinu.

Udio stanovništva starijeg od 65 godina premašio je udio mlađih od 19 godina još na početku desetljeća, u vrijeme popisa iz 2011. godine, i taj se jaz samo povećava, pa nije čudo da je Hrvatska u deset godina dobila i 67 tisuća novih umirovljenika. Njih je krajem studenoga bilo 1.240.872. Po broju zaposlenih teže je govoriti kroz posljednjih deset godina, jer se metodologija mijenjala iz godine u godinu.

No, zato je usporediv broj osiguranika, odnosno ljudi koji po bilo kojoj osnovi uplaćuju doprinose za mirovinsko osiguranje, iz čega se financira otplata mirovina. Hrvatska je tako na početku desetljeća, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje imala milijun i 530 tisuća osiguranika, dok ih je sada 36 tisuća više.

Dakle, više se povećao broj onih koji primaju mirovinu nego onih koji uplaćuju za isplatu tih mirovina. Na početku desetljeća na sto umirovljenika Hrvatska je imala 128 zaposlenih dok sada na sto umirovljenika ima 126 zaposlenih. Istovremeno se broj nezaposlenih smanjio s oko 300 tisuća na 130 tisuća.
Pri tome mijenja se struktura zaposlenih, u deset godina nestalo je svako deseto mjesto u prerađivačkoj industriji, a za 50 posto povećao se broj zaposlenih koji su vezani za turizam. Doprinos industrije BDP-u pada, dok udio turizma sve više raste.

Glavni su trendovi na kojima je Hrvatska u proteklom desetljeću pola tog vremena provela boreći se za izlazak iz krize, nakon što je to svim ostalim zemljama Europske unije uspjelo u puno manje vremena. Hrvatska je godišnji pad BDP-a s početka dekade preokrenula u rast koji bi na kraju 2019. godine mogao biti oko tri posto, o čemu će prve procjene doći krajem veljače.

No, taj rast kojeg Hrvatska bilježi od 2015. godine bio je sporiji nego u ostalim tranzicijskim zemljama i nedovoljno snažan da se Hrvatska bilo po BDP-u po glavi stanovnika, bilo po dohotku ili kupovnoj moći svojih građana značajnije približi naprednijim europskim zemljama. Hrvatska je po kupovnoj moći svoga stanovništva zacementirana na pretposljednjem mjestu među članicama Unije. Naša zemlja uspijevala je u proteklom desetljeću, ovisno o godinama dosegnuti 61, 62 ili 63 posto prosjeka EU, ali ako se i napravi koji korak naprijed, jedan ili dva više napravili su oni koje Hrvatska slijedi.

Da Hrvatska nije iskoristila posljednjih deset godina približiti se Uniji slaže se i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević u izjavi za Novi list.

– Nije bilo konvergencije i to ne samo posljednjih deset godina, nego posljednjih 12 godina. Hrvatska je na 63 posto prosjeka Unije gdje je bila i 2008. godine, iako smo prema svim očekivanjima ali i uvjetima trebali napredovati.

Hrvatska je dobila priliku za pretpristupne i pristupne fondove Unije, ušla je u Uniju i prema primjeru svih ostalih zemlja morala je napredovati. Sada je od tog ulaska prošlo sedam godina ali mi smo morali konvergirati prema Uniji, morali smo se približiti prosjeku, ali nismo. Ostali smo isti, kaže Lovrinčević. Za to da Hrvatska ne napreduje kao i ostale tranzicijske zemlje ekonomskih razloga, ističe Lovrinčević, nije bilo, okvir je isti – EU, a taj novac znači više novca. Dodaje da nije bilo ni potresa na tržištu energenata i uz to Hrvatska je imala turizam, na što se nisu baš mogle osloniti sve tranzicijske zemlje.

- Razlog za našu stagnaciju je u našem društvu. Razlozi su naši domaći, prvenstveno sustav upravljanja i napredovanja na svim razinama, koji je Hrvatsku zaustavio da ostvari svoje mogućnosti, napominje Lovrinčević.

Dodaje da je Hrvatska i taj razmak s unijom u prijašnjim godinama održavala zahvaljujući zaduženju, i to uz visoke troškove, ali su se osim uvjeta zaduženja promijenili i izvori financiranja, pa su to sada E fondovi, turistička renta, odnosno prihodi i doznake iseljenih građana.

– Sva ta tri izvora znače manje zaduženje, zamislite da sada plaćamo kamatu od šest ili sedam posto na dug koji se približio 300 milijardi kuna. Sva ta tri izvora sada se čine dugotrajnim, Hrvatska je članica Unije i novac iz fondova će dolaziti, ako ga bude i manje, naši ljudi iz inozemstva će novac slati dok god budu imali rodbinu u Hrvatskoj, trošit će ga dok god budu dolazili u Hrvatsku, a i Jadrana će tu biti još stoljećima.

No, nijedan od tih izvora zapravo ne ovisi o nama, na svakog od njih mogu utjecati vanjske prilike, napominje Lovrinčević.
Takvi izvori novca Hrvatskoj su omogućili da zadržava određenu razinu standarda i preživljava, a da ne mora proizvoditi, Hrvatska je, napominje Lovrinčević naučila da može preživjeti a da ne mora proizvoditi, da ne mora tehnološki napredovati. Posljedica je to da Hrvatska sve više zaostaje u tehnologiji i kad je u pitanju prerađivačka industrija i poljoprivreda i u tim se segmentima Hrvatska zapravo odmiče od prosjeka EU-a više nego što je za njim zaostajala prije deset godina.

Rezultat je ubrzana urbanizacija, odnosno koncentracija stanovništva u gradovima, posebice velikim i napuštanje prostora, što se u posljednjem desetljeću najbolje vidi na primjeru Slavonije.

– Izvori financiranja čiji temelj nije u proizvodnji u napretku, naučili su nas da se i bez toga, proizvodnje može preživjeti. Oni koji nisu mogli ili željeli tako živjeti, koji su htjeli da se društvo mijenja i napreduje otišli su jer im se to negdje drugdje nudi. Tako da nam se dogodila tehnološka i demografska erozija.
Sada, kad smo shvatili da se može živjeti bez proizvodnje moramo osvijestiti da ovaj naš prostor, da Hrvatska, može funkcionirati i bez Hrvata. U sljedećih deset do 15 godina u Hrvatskoj će se dogoditi novi snažan val privatizacije. Postoje investitori koji sigurno imaju ideju kako prostor na kojem se nalazi Hrvatska učiniti ekonomski isplativim, ako već mi to nismo htjeli ili znali.

Hrvatska će sigurno biti europska ekonomska regija, ali je pitanje hoće li biti nacionalni prostor, upozorava Lovrinčević.

Na pitanje može li i kako Hrvatska zaustaviti taj trend odgovara da je to teško, jer nam sadašnja situacija, zahvaljujući položajnoj renti i doznakama iz inozemstva, omogućava preživljavanje, a onda se ljudi ako nije velika nužda teško pokreću.

– Više nije tako jednostavno preuzimati ni nove tehnologije sve da se na to i odlučimo, jer su ljudi koji su imali ta znanja, koji su imali ta iskustva ili otišli vani ili su njihove vještine zamrle jer su nestale tvrtke u kojima su radili. Pa pogledajte situaciju s Đurom Đakovićem, s tom tvrtkom će nestati još jedna industrija, brojna znanja, a nitko se ne uzbuđuje.

Veća je strka od koncesije za nekoliko stotina metara plaže, jer ljudi u Hrvatskoj znaju da je to ono što donosi dohodak i novac za život, nije pretjerano optimističan Lovrinčević.

Uvjeren je da će u Hrvatskoj ubuduće stanovništvo sve više živjeti od usluga, ali da će postojati i pojedine tvrtke, koje će biti izuzeci, a koje će u informatici inozemstvu moći prodavati svoja znanja i rješenja.

No, ti će ljudi uglavnom, uvjeren je Lovrinčević, dobro poslovati zahvaljujući samo sebi, a ne sustavu, jer će nuditi digitalna rješenja za pojedine usluge ili će se držati industrije zabave poput videoigrica. To, napominje Lovrinčević, ne znači da će Hrvatska uhvatiti tehnološki priključak, kad je primjerice robotizacija u pitanju.

– Hrvatska neće propasti, ali na ovaj način neće ni uspjeti, neće napredovati, Lovrinčevićeva je prognoza za sljedeće desetljeće.