SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UMJESTO OPROŠTAJA
 
Miki je bio bolji
Autor/izvor: Siniša Malus, sinisa.malus@seebiz.eu
Datum objave: 08.12.2016. - 06:19:00
Zadnja izmjena: 08.12.2016. - 15:07:08
KOLUMNA - Prije mjesec dana sjedim s Okijem na pivi. Suočen s lošim vijestima kao da ne želim vjerovati u ono što mi prijatelj govori.

- Miki je loše, bio sam kod njega neki dan, kaže mi Oki, a ja ga tupo gledam.

Toliko loših vijesti ove godine. Još jedna koju ne želim znati.

Odmah me fleševi vraćaju dvadeset godina unatrag. Gotovo svaki dan isto. Radost života i bunar novih znanja koji tek trebamo ispiti. A pored nas, najbolji učitelj - Miki.

Nije nas štedio kao što nije štedio ni sebe. Ako si koji put i pomislio da nešto znaš o televizijskoj slici, naletio bi na Mikijev šamar. Lijevo, desno, gore, dolje. Snimao je iz ruke, s posebnim osjećajem.

S malo manje osjećaja je govorio. Nije bilo pardona, nije ga ni trebalo biti prema klincima koji su umislili da nešto znaju. Najbolja škola koju možeš proći.

Nekoliko godina kasnije već smo bili jako pametni. Dražen i ja sjedimo uz čaše gorkog pelina kojima smo završavali radni dan. Napokon jednom zadovoljni jer je nešto ispalo baš onako kako smo zamislili. Kad, evo Mikija.

- Pa, dobro, dečki, mislio sam da nešto znate. Kaj je bilo "ono"?

Smijeh zbunjenih kojeg nam je izazvala njegova iduća rečenica.

- OK, i takvi smo bolji od drugih, veli Miki, a to je valjda najveće priznanje koje u životu možeš dobiti.

I bilo nam je dovoljno. Za sve ostalo brinule su se naše lude glave.

Nerijetko bi me zvao na stranu nakon što bi obavio posao i govorio mi da ne šaljem ovog ili onog novinara na neki događaj, jer "to nije za nju/njega". Ali ne zato da bi nekome učinio zlo. Najčešće bi dodao rečenicu "bolje me pošalji samog, ona/on nek samo smontira prilog".

I trebao sam ga slati samog, ionako je sve znao. I svi su njega znali. Koliko puta mi se dogodilo da snimamo nečiju izjavu, a kasnimo. Zašto kasnimo? Miki se zapričao...S kim? Pa, naravno, sa čovjekom kojeg smo snimali. Izjava je trajala pet minuta, a njihova spika još pola sata.

Srećom, Lela je znala za te "anomalije" pa je kvalitetno ukalkulirala vrijeme i uvijek bismo sve stigli. Kako, to samo ona zna. S jednom ili dvije kamere pokrili bismo više važnih događaja nego konkurencija s deset puta boljim uvjetima.

Jednom mi je išao na živce pa ga pitam: "Pa, kako imate volje svaki dan Miki?" A on će meni: "Mali, mislio sam da si pametan. A kaj mi preostaje u životu? Da sjedim doma i gledam što su drugi napravili? Neću. Još uvijek mogu bolje".

I mogao je bolje. Bio je bolji.

Gledam neku zaboravljenu fotku. Kako sam je mogao zaboraviti? Ana slavi rođendan u redakciji. Pored torte nas nekoliko i, naravno, Miki. Nju je baš volio. Mislim, Anu. Voljela je i ona njega. Kad bi ih slao zajedno na neki događaj, znao bih da će biti smijeha. I na snimanju i poslije njega.

Godine su prošle, lutam kvartom u neki ljetni dan. Kad, fatamorgana, ususret mi dolaze Miki i Boris s kamerama. Miki, kao da smo se zadnji put vidjeli jučer, a ne prije deset godina odmah mi ulijeće s pitanjem:

- Pa dobro, jesi ti to vidio jučer?

Naravno da jesam, iako nemam pojma o čemu priča. Kreće razgovor o svemu i svačemu. U dvije minute, sve smo prošli.

Boris mi se sa strane smije jer "ušao sam u razgovor" s Mikijem.

- Dečki, da vas pričekam negdje? Nećete tak skoro, veli Boris i to je bio jasan znak da je došlo vrijeme rastanku.

Poslije toga sam ga vidio samo još nekoliko puta u gradu, pored Charlieja gdje je ispijao kavu. Zadnjeg puta dobro se sjećam.

- Pa, jesi vidio kaj nam rade maloj? Pametna, a tak lijepa i dobra, morala je najebati u ovoj žabokrečini, mudro će Miki.

- Ljubica je jaka, ne brinem za nju. Toliko je bolja od drugih, rekoh samouvjereno žaleći što joj osim moralno nekako konkretnije ne mogu pomoći.

"Katedrala duha" razočarala je i Ljubicu i Mikija. Nikoga nisu poslali da održi prigodni govor na Mikijevom pogrebu. Zbunjeno smo se gledali mi koji smo se došli oprostiti od Mikija. Loš dan ta nam je katastrofalna gesta učinila još gorim.

U srijedu sam se probudio sretan. Sjetio sam se da je starome majstoru danas ipak ljepše nego meni. Slavek ga je gore dočekao s nekom finom buteljom.

Dva znalca slike ponovo su zajedno i kuže svijet. Valjda će ostati nešto "vlage" i za nas koji tek dolazimo.